utorak, 20.01.2015.
Uzemljeno
Stajala je ispred njega, jedva kratak tren, puštenih ruku uz tanko tijelo iz kojeg su kosti opisivale čvrstinu njenog postojanja, možda samo te večeri. Posve vidljive u ovom polumraku. Ustao je i obišao je, prolazeći čas kažiprstom čas srednjakom, zamjenjujući ih u tričetvrtinkama, po tim kostima. Onoj koja joj je od ramena klizila prema vratu, prema čeljusti dovoljno otvorenom da je dahom iz usana poljuljala njegovu spremnost da još miruju. Vrat joj je pun glatkih stepenica kojima se spuštao prema lopaticama i konačno složio prste između rebara. Bila mu je okrenuta leđima i jedino što se na njoj pomicalo bila je ta hladna meka koža koja je vibrirala u valovima od mjesta njegovih ugniježđenih ruku prema vlažnim bedrima. Bedra su joj doista bila najsnažniji mišić na tijelu. Srca nije imala. Njegovo je kucalo za oboje, iako to od njega nikada nije tražila. Jednom, kada je to odlučio, nije htjela reći. I onda je veličanstveno isplakivala prešućeno.
Stala je uzemljeno, udišući njegove kretnje, voljna ići gdje je želi povesti. To je njegova nagrada. Stisnuo je rebra, dlanovima, kladeći se sam sa sobom da bi mogla popucati ako samo još malo upre u zglobu. Ne treba čak niti nadlaktice upotrijebiti. Ne bi ih niti koristio. Njih je odlučio sačuvati da je kasnije zagrli.Nadlakticama. Možda kad joj rebra popucaju. Zamišljao je kako bi se čulo, zamišljao kako mu opet ništa ne bi rekla, pa bi mu ostavila taj zvuk da ga prati kako ga prati zvuk suza. Vagao je što bi mu bilo draže. Stisnuo je još malo jače i ona je stala disati. Pustila bi mu da joj slomi rebra, i nikada ga za to ne bi krivila. Ipak, stala je ovakva ispred njega. Ali zemlja ju je čvrsto držala dok je zatvarala oči.
utorak, 05.08.2014.
Hiljadu puta
Na duši mi leži. Umoran i težak. Legao je da se ugrije i odmori, na moju usamljenu dušu. Sklupčao se kao novorođenče, potpuno gol i neočuvan. Našao je najtoplije mjesto, ono koje ga je naučio zvati sigurnim. I duša moja ga je nježno primila, namjestila mu glavu i poduprla leđa. Njegovala ga dok je snivao i ljubila u uzdasima.
Čitala mu je misli i snove, umirivala trzaje i bila sretna. Pričala mu je, duša, onako kako to duše znaju ponekad, pričala o ljubavi, o traganjima, o sviraču i smeđeokoj, o tužnim sudbinama, nesretnim raskršćima na kojima se dvoje rastanu, a ostave duše. Baš tamo na tom raskršću gdje je on došao.
Nakon hiljadu godina, na dušu mi je legao umoran i težak. I sada dok spava, pitam se hoće li me prepoznati kada se probudi?
Tu smo se, baš na ovom mjestu, prije hiljadu godina razišli, razumom i bijesom, posvađani sa srcima koja nisu dala da odemo.
U inat srcima.
U inat duši.
I boluje duša već hiljadu godina.
I nekako sada, ne bih da se probudi, neka sniva koliko god mi je težak, neka me pritisne kako je nekada znao i neka miruje.
Ne bih da se probudi, bojim se da me je zaboravio.
A to bolovanje hiljadu je puta teže od toga da ga na duši nosim.
nedjelja, 27.07.2014.
Žali
Potpuno sam dobro, kunem ti se. Samo ne znam za čim toliko žalim. A žalim, evo, svaki trenutak na sitno, da se ne primijeti.
I tako u tim žalobnim trenutcima, tražim mjesto odakle žali dolaze. Da ih pitam zašto se tako posipaju u mom vremenu. Kao mikro prašina koju obrišeš kao što brišeš suze, s onime što imaš pri ruci, ili rukom samom. Svim zglobovima prstiju, rotirajući ruku da ti zapleše oko oka, dok ih nježno kupiš i prenosiš dalje da presahnu odvojene od lica.
Pa ti neke promaknu, a neke niti ne kapnu. Čekaju svoj red. I red je uvijek tako nenadan, tako iznenadan, očaravajući i preuzme te. Na sitno, da se niti ne primijeti.
Pa žalim, eto, iako sam dobro. I ne mogu pronaći taj žalobni dom tih zrnaca. I nekako su mi dragi, nekako moji, nekako njegovi, pa su naši. I ne znam zašto bi im uopće tražila skrovište? Izaći će kada im zatreba, možda su žedni, pa im treba piti suza. Možda gladni, pa im trebaju baš ovakve misli. Možda usamljeni, pa im treba zagrljaj. Izlaze da me podsjete. Da ne zaboravim. Kao da bi to ikada mogla.
Možda se boje da zaboravljam, na sitno.
Možda su u pravu ponekad.
Možda u tragovima.
Možda i znam gdje se skrivaju, pa sam na sitno zaboravila. Možda se uopće ne skrivaju. Možda nikada niti nisu.
Žal moj.
Ljubljeni moj žal.
subota, 19.07.2014.
Je li ozbiljno izgubiti život?
Ona je…samo jedno biće. Ona.
Ne znam ti reći, sada bi je najradije mrzio. Ne znam ti sada reći istinu o njoj. Uvjeren sam da je nikada nisam znao. Nije mi nikada rekla. Kao da je mogla. Pa sam složio svoju istinu. Pa sam složio još jednu.
Pa još jednu.
Nju.
Ona je daleko do mene. Odbijam vjerovati da je nisam poznavao. Bila mi je u dlanovima. Evo tu. Tu sam je držao, u ovim jebenim dlanovima. Ne znam kako da ti kažem. Kao da me proklela, pa bih je najradije mrzio.
Ništa o njoj nisam znao. Toliko je drugačija da o njoj mijenjam mišljenje svake sekunde. Uvjeriti ću se, polako, još je rano. Uvjeriti ću se u jednu od svojih istina, ona više nema ništa s time. Rekao sam samom sebi.
Proklela me, govorim ti. I ostavila mi je čitav svemir da ne zaboravim. Evo ga sada u mojim dlanovima, točno ovdje, vidi, gdje sam nju držao. Ne smijem spustiti dlanove da se ne razbije.
Vidiš li? Zamijenila je svemir sobom. A svemir je prazan. Čekam da eksplodira ova supernova, tamo u desnom kutu.
Zašto mi nije rekla? Natjerala me da joj ne vjerujem. Stvarno, zar je to htjela?
Izgubio sam život.
Jebote…
Koliko je to ozbiljno, sada kad sam ti rekao što mi je?
Nije to ništa.
Proći će, zar ne?
četvrtak, 03.07.2014.
Najgore je kad se oba srca slome
Ljubavi…
Oči su mi tužnije nego ikada. Iz njih bezobrazno teku suze i ja jedva lovim dah, tješeći se mišlju kako nisi umro. Nisi umro, ljubavi, ali gore mi je nego da jesi. Isto mi je kao da sam preživjela stotinu tvojih smrti.
E ljubavi, čitav svemir mi govori kako nisam za tebe, kako nije za mene. Čitav svemir, ljubavi. Govorim i ja sebi, da se uvjerim, da mi bude jasno, da, kao, ne patim. Da ne patiš ti. Nije ljubav za mene, a u nju vjerujem više nego u zrak koji me sada spašava. Spašava me zrak, hej! Jadnog li spasitelja. Umoran od toga da se gura kroz stisnuto grlo i prokola nemoćnim plućima. Prsa se tresu već tjednima, nisam ti to rekla, da te ne tražim da pomogneš.
Prsti su ružni, a ruke onemoćale. Ispod ono malo noktiju, koji su nekada mijenjali boju po raspoloženju, zemlja je i prašina koju stalno čupam vani čime god znam. I prsti ne mogu izdržati napor pa pucaju i lome nokte. Ružni su kao i snovi koje sanjam. Pa sam prestala spavati.
O ljubavi, kao da si umro.
A ja sad čekam da umrem sama bez tebe. Čekam da mi kažu kako sam umrla. Čekam da okameni kao nekad, da se pogled razbistri kao nekad, da kosti zagrle mišiće i sirova čvrstina okrene mene čitavu od užasa koji me lomi kao suhi prut.
I lagati će čvrstina srcu da je jako, tjerati ga da snažno lupa u bezveznim trenutcima, čvrstina će izgurati osmijeh da se kesi sitnicama, i ruke će pustiti nove nokte da se obojaju lakom, nekim tamnim, jer tako to voli. Vrijeme je obična konstanta, i nije istina da prolazi. Meni nije prošla želja da ti čujem glas. Pa evo čekam. Ili ću ga čuti ili me nema kako nema tebe.
Ali ti, ljubavi, kao da si mi umro. I nek' me sve laže, i nek' mi sve odnese blagost, ljepotu, privrženost i nadu, ali ti si mi umro, i prežaliti te nemogu. A to što tebe nema meni, isto mi je kao a si stotinu puta umro na mojim ružnim rukama.
Odnjeti će me vjetar.
četvrtak, 01.05.2014.
Oprosti za Zid
Smeđeoka…
Nemam ti zapravo više ništa za reći. Ali imam taj neki predosjećaj oko kojega se trudim, kao da je zacrtani plan. Brinem se za tebe. Ne znam odakle mi briga, dobro je išlo dok sam se samo za sebe brinuo. Sad se i bez razloga brinem i za tebe, dok se ti brineš o meni. I nije najmanje ista ta naša briga. Tvoja je tako jednostavna, tekuća kao hladan potok ispod vlažnih krošnji. Tamo gdje bi trebalo biti blata, ali ga nema. Tamo gdje bi me jaka struja gurala prema širem koritu, nikako silom, nego kao da te potiče. Bistra briga kao hladan potok. Hladan kao tvoji dlanovi. Svježa briga kao zrak iznad potoka. Čista kao tvoj osmjeh. Razvlačiš ga i dalje, brigo moja, po tom napojitom ušću. A vidiš, taj tvoj potok, mora da je gore negdje visoko, jer pod mojim brigama takve bistre vode nema. Pa ti dolazim da se o meni brineš, i srce mi lupa od uspona, i preklinjem volju koja mi se ruga dok teško dišem. Tako bi sad stao i zapalio cigaru. Pa stanem. Ali ne zapalim. Stanem i mislim o tebi gore. Vidim stazu, i vidim kako je lako prolaziš, a ja… brinem drugačije od tebe. Kako da se rugam svojoj volji kako se ona ruga meni? I ne brinem o tome što me dah izdaje i što mi prsa urliču, brinem što tebi nije tako.
Ti i tvoja prokleta briga, koja se vraća po mene, hladna i svježa, potičući me kao ranjenika. Manje ranjenog u prsa nego slijepog. Da su ti koraci barem teži, pa da ugazim u tvoj gaz. Da si barem snažnija, pa da te pritisnem o rame. Da si barem ljuta na mene, da si barem drugačija, meni ista. Ne znam nikoga kao tebe, pa sam odlučio biti dalji nego bliži. Svejedno mi je sad da li te to muči. Konačno, tvoja briga ne pripada meni, nemam je čime smiriti. A niti ne želim.
Navikao sam na tešku brigu, i ne znam se navići na tvoje. Neću ti priznati.
Zid je gol, kao prebojana freska. Više mi ne znači ništa niti ga ne gledam. Pristojni ljudi sklanjaju pogled sa onoga tko je protiv svoje volje ostao nag na presvučenom mjestu.
On i ja
Imamo nešto on i ja. Nekakvo razumijevanje i privrženost jedno drugome koje se teško razumijeva kada gledaš postrance. On nije nimalo mali, iako ga godine prisiljavaju da bude. A s tom prisilom teško se nosi, pa je interpretira na posve zamoran način. Ne meni. On i ja drugi smo do svih prvih prije nas. Njegove neizrecivo čiste plave oči pretjerano su slične mojim tamnim, valjda zato što vide isto. Što uvijek gledaju drugo umjesto prvog. I ponekada mi dođe krivo, što mi je toliko bićem blizak, jer se opirem zdravom razumu kao njegov učitelj u školi života, i protiv svoga duha, potičem ga da se prilagodi srcem prvima, sigurna da im nikada neće pripadati.
Što da radim? Što da radim, pitam samu sebe, ponekad nehotice naglas. Pa mi suznu te moje tamne oči njegovim suzama, praveći se da nisu izgubljene. I radije isplakujem te izgubljene suze, da stoput umru na mojim obrazima, umjesto da se skupe ispod njegovog oka. Ali što da radim?
nedjelja, 09.03.2014.
A preselected option
Imala sam proljeće pred sobom. Ono gdje je zemlja dovoljno rahla da u nju malim prstom možeš utaknuti bilo koje sjeme i biti sigurna da će samo sate kasnije proklijati. Gdje su grane bile vlažne i gole ispod plavog neba, a zrak je mirisao nikako. Tjerao da zasuziš očima. Sjetila sam se danas, bez nekog razloga, tog proljeća predamnom. I sjećam se proljeća, a nikako da se sjetim sebe. Kao da mi nešto brani sjećanje. Kao da je zamišljaj prije nego sjećanje. A sigurno znam da je sjećanje, samo ga ne mogu izustiti preko usana. Kao da više nije moje. Kako mi sjećanje više ne smije pripadati?
Koliko opcija daje predodabrano?Kad sam uopće išta odabrala, slijepa li mi duša? Koliko puta se smijem predomisliti? Koliko misli moram prešutjeti? Koje želje mogu ostvariti? Slobodno? Je. Unutar okvira odabrane opcije. Uvijek unutar okvira. Jer pući će slika pretrpaš li je, okviri se ne otvaraju, niti se preko njih prelazi. Okviri pucaju, šrapneli lete posvuda, špranje se podvlače pod dva tri sloja kože, taman toliko da peku na dodir i da ih dobro vidiš golim suznim okom, taman toliko da zagnoje i nateku. Taman toliko da ti bude teško. Taman toliko da razrežeš sama, svjesno, da razrežeš više nego bi trebala, samo da izvadiš špranju. Biti će bolje istrpiš li sada. A slike ionako više nema i ne da se više sastaviti niti u pretenciozno umjetnički kolaž oštećenih sjećanja. Ionako je zamišljaj više nego sjećanje.
Uokvireno proljeće rasutih granata, iz kojeg sjeme šrapnela ne bi smjelo nicati. Ali eno ga, niče, pod suncem koje svejedno sije. I više ne smijem tamo. I neko drugo proljeće je sada predamnom, posve drugo, a zovem ga istim imenom. Tako se radi po defoltu. Tako se to radi, jebote. Što zapravo hoćeš?
Da ne marim što je odrasla.
Oznake: proljeće, sjećanja, sloboda
nedjelja, 20.10.2013.
Lijepo priča, sjećam se
Lijepo priča kad je se pusti da govori, kad se ne boji, priča tako lijepo, da ti se ponekada čini da joj oči nisu tužne. Priča tako sigurno, tako zna o čemu govori. Rečenice joj klize punim usnama dok jezik lupka po nepcu i zubima, i riječi su joj glazba, uplakane u svom bitku. Taj komad okusnog mesa mijenja formu i vlaži usne kod svake druge ili treće stanke, baš onda kada udahneš. Naginje glavu da joj vatreni pramenovi skliznu preko ramena, vrlo polako, premišljaju se hoće li ostati ili pasti, jer joj je kosa vrlo duga. Pa diže prste, one koje rijetko kada vidiš, kako bi odmakla tu kosu, kao da joj smeta da ti prepriča ono to vidi.
Prenosi na tebe, ako znaš slušati, te slike, taj svemir, to o čemu govori, što nije niti svemir, što nisu slike, što je posve nova stvarnost u kojoj se utopiš, sretan što te ponijela, okupan i razliven, očaran njenom snagom. Pleše ona svojim riječima, vibrira u prostoru koji nema obzor, gdje ništa ne gori niti se topi, gdje ništa nije kruto niti se dotiče prstima. Osjećaš je posvuda, nosi te njen glas, vodi te i diže visoko, a nikako ne znaš kako visoko, jer nema mjerila, jer zaboravlja odakle si krenuo, jer je ona tu, oko tebe i uz tebe, puckajući mekim jezikom kroz tvoju kožu, puštajući tonove sasvim jasnih riječi, koje u čudu gledaš kako savršeno odgovaraju jedna drugoj, kako duge rečenice ne prestaju teći, dok ih prestaješ slušati kao riječi, dok ih počinješ vidjeti, kad joj vjeruješ i kad je voliš. Odakle joj sve te riječi? Kako ti tako baš sve zna reći?
A ona se sada boji, pa ne govori više. Boji se, jer si je prestao slušati, jer ne želiš biti tamo gdje te vodila. Jer si ljut, jer ne želiš. Jer je prekineš, zaustaviš, odbaciš. Kao da je halucinogen, a ti se liječiš od njene stvarnosti. Lijepa je, a stvarnost za nas ljude takva ne može biti. Lijepa poput nje. Pa se trudiš da je poružniš. Ne vjeruješ više u stvarnost iz njene zemlje čudesa.
Pa ne priča više lijepo. Ne priča uopće. I oči su joj tužnije nego ikada, jer je sama tamo gdje je s tobom išla, jer je sama u svojim pričama, u svojoj istini ostaje posve sama. A ti joj zamjeraš ali je želiš. A rekla bi ti, da je čuješ. A boji se jer je ne čuješ više. A pored tebe je, niti pola nje, umoran. Niti pola nje bolan. Niti pola nje prašnjav. Ni pola nje, ružan. Nevoljen. Usamljen. Nit' si ti kriv, nit' je na njoj krivica. Zašto je još uvijek tu? Baci tali.
petak, 18.10.2013.
Voljela bi ona mene
Jednom davno, možda živote prije ovoga, prije nego sam znala od čega su oblaci i zašto je more plavo...Prije, puno prije da se jedva sjećam kada...Prije, da mi nedostaje kao da je jučer isčezlo. Prije, dok ta riječ nije bila tako teška, dok je nije bilo...Prije nego sam sakupila ova iskustva koja me definiraju, prije dok je u srcu bilo mjesta, prije, kao da me podsjeća na to da je moglo biti sada. Ali je prije...puno, puno prije, možda živote prije ovoga...i ponekad, više sada nego prije, pomislim da je baš šteta što neke stvari znam... A voljela bi me, ona od prije, više nego sama nedostaje meni.
